BEllOfiORE,

RiccARDO, GARiBAlDO, fRANcEScO i HAlEvi, JOSEPH

Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma

BEllOfiORE, RiccARDO, GARiBAlDO, fRANcEScO i HAlEvi, JOSEPH

Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma

lobalna financijska kriza koja je buknula i proirila se iz SAD-a 2007. 2008. istaknula je dugogodinje strukturne slabosti europskog kapitalizma, osobito njegove neomerkantilistike dimenzije. Pod neomerkantilizmom mislimo na provedbu ekonomskih politika i institucionalnih aranmana koji kao kljuni izvor profita01 vide vanjsko-trgovinski neto suficit. Rjeenje problema efektivne potranje trai se i nalazi prije svega u odravanju pozitivne trgovinske bilance. Nadalje, smatra se kako viak na tekuem raunu poveava sposobnost privatnog sektora za djelovanje na meunarodnim tritima kapitala. Ovakvo shvaanje uloge kapitalistikih institucija i tvrtki a u Njemakoj, Nizozemskoj i Skandinaviji, takoer i uloge sindikata domaoj razini zaposlenosti i nadnica dodjeljuje podreenu ulogu u odnosu na vanjsku ekspanziju. Profiti uveani neto izvozom smanjuju ovisnost tvrtki o relativno malom i sporo rastuem domaem tritu, a europske suficitne zemlje vrlo dobro znaju kako bi, da nema njihove izvozne strategije, domaa ulaganja, profiti i zaposlenost bili nii. Postojan izvozni viak, osobito onaj koji stie iz velikih ekonomija, jednak je izvozu nezaposlenosti. Od Drugog svjetskog rata europski se neomerkantilizam institucionalizira u fazama koje su, od osnivanja Zajednikog trita 1957., dovele do stvaranja Europske unije (EU). Najvee neomerkantilistike zemlje EU-a djeluju unutar Europske monetarne unije (EMU), ustanovljene 1999. godine i poznate kao Eurozona. Tijekom pogreno nazvanog Zlatnog doba kapitalizma (1950. 1973.), zemlje s najveim izvoznim rastom bile su, redom, Japan, Italija i Njemaka. Posljednje dvije, zajedno s Francuskom, ine jezgru europskog neomerkantilizma. Nizozemska i Belgija morale su prilagoditi svoje trgovinske strategije njemakim i, u odreenoj mjeri, u sluaju Belgije francuskim trgovinskim modelima. Austrijska strategija uglavnom naginje njemakoj strategiji, to je sluaj i s veim dijelom skandinavske vanjske trgovine Sjevernih zemalja. panjolska, Portugal i Grka nisu se mogle, i jo uvijek se ne mogu prikljuiti neomerkantilistikom klubu; oduvijek su sustavno imale negativne vanjske bilance, to je stanje u kojem se od 1970-ih trajno nalazi i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ovdje poinju specifino europski problemi. U kontekstu u kojem unutareuropska trgovina predstavlja najvei dio trgovine pojedinih zemalja, izostanak unu-

36

tareuropskog mehanizma redistribucije vikova iziskuje od deficitnih zemalja da prihvate prilagodbe odlaskom u recesiju. To ima negativne posljedice za izvoze suficitnih zemalja i s tim povezanu stopu nezaposlenosti. I dalje mogu trgovinskim suficitom odravati svoju neto poziciju, ali sa sveukupno smanjenom stopom aktivnosti, dakle i uz vie stope nezaposlenosti kakve Njemaka ima danas. U posljednja tri desetljea surovost unutareuropskih prilagodbi bila je ublaena europskim neto izvozima u SAD. Meutim, uloga trita SAD-a je u opadanju zbog promjena u trgovini SAD-a prema Aziji. Deficitne europske zemlje u naelu su svoje disbalanse mogle korigirati devalvacijom valuta. Kada je poduzimanje takvih koraka zabranjeno, bilo zbog vezanosti svih valuta mehanizmom fiksnog deviznog teaja koji doputa tek povremene promjene, kao tijekom reima Bretton-Woods i za vrijeme umjereno podesivog mehanizma deviznog teaja Europskog monetarnog sistema od 1979. do 1992., ili zbog postojanja zajednike valute kao u EMU, jedina prilagodba koja ne stvara poremeaje moe biti fiskalna redistribucija iz suficitnih u deficitne zemlje. Ukoliko je to blokirano politikim i institucionalnim faktorima, deficitne zemlje nemaju drugih alternativa osim prolaska kroz recesiju, to onda povlai za sobom i cijelo gospodarstvo regije. I zaista, nakon kraja reima Bretton-Woodsa 1971. godine svaka faza unutareuropskih ekonomskih odnosa okonana je rjeenjima koja su zaotravala unutarnje kontradikcije sustava, jer se sustavno izbjegavala suradnja, upravo iz neomerkantilistikih razloga. Presudno je bilo to to su SAD funkcionirale kao trite na kojem se europska neomerkantilistika pozicija konsolidirala. Od 1958. nadalje, ameriki vanjskotrgovinski suficit dotukli su Europa i Japan. Njemaka se ve pojavila kao glavna europska suficitna zemlja, ostvarujui neto izvoz uglavnom na unutarnjem europskom tritu. Za europske zemlje, ostvarivanje deficita s Njemakom ima tetan utjecaj na njihovu sveukupnu vanjskotrgovinsku bilancu. Tako je ostvarivanje vikova u poslovanju s SAD-om postalo nuno ne bi li se kompenziralo te postojane deficite, kao i deficite sa zemljama izvoznicama sirovih materijala i energenata, baziranima na dolaru. SAD su ostale najvee, najbogatije, i najizdrljivije trite za ostvarivanje neto vikova Europske unije, a osobito Eurozone. Kao to emo vidjeti, to je bilo izravno povezano s transformacijom SAD-a u glo-

01 Na ovaj aspekt modernog kapitalizma upozorila je ve Rosa Luxemburg. Vidi: Luxemburg, R. (2003). The Accumulation of Capital. London, New York: Routledge, izvorno objavljeno 1913.; i Riccardo Bellofiore, R. (ur.) (2009). Rosa Luxemburg and the Critique of Political Economy. London: Routledge.

balnu uvoznu ekonomiju kada je nova, dugom pogonjena faza amerikog kapitalizma dobila zamah tijekom Reaganove ere. Ovo se dogaa u vremenu kada je Europa zaglibila u unutarnjoj stagnaciji, svezana luakom kouljom Europskog monetarnog sustava, i kada su, posljedino, neto izvozi van Eurozone postali kljuan imbenik potrage za profitom vodeih firmi. Stremljenje ostvarivanju vanjsko-trgovinskih suficita otad je glavna politika i institucionalno stajalite tijel Europske unije, kao i pojedinih zemalja, osim onih s nepremostivim vanjskotrgovinskim deficitima: to jest, Ujedinjenog Kraljevstva, panjolske, Portugala i Grke. Ovakav politiki stav pomae nam razumjeti izraenu pasivnost Eurozone u odnosu na SAD tijekom dotcom mjehura 1990ih, kao i tijekom mnogo smrtonosnijeg nekretninskog mjehura 2000-ih. Istodobno, zbog dugotrajne tendencije stagnacije unutar EU-a, koju je proizvela gore opisana unutarnja kontradikcija, europski financijski vikovi ulagani su u toksine vrijednosne papire izdane u SAD-u. Svjesno potiui stagnaciju kroz deflaciju nadnica, europske institucije i ekonomski sustav potaknuli su financijske tvrtke da vanjskotrgovinske dobitke uloe u strukturirane investicijske fondove* i derivative povezane s amerikim tritem drugorazrednih hipotekarnih zajmova. ak su i one europske bankarske institucije, koje su bile zakonski opunomoene posuivati mrei srednjih i manjih industrijskih poduzea, krenule putem toksine sekuritizacije, ne znajui to kupuju, samo zbog izostanka prave investicijske potranje. Tako je bilo u sluaju njemakih narodnih banaka (Landesbanken): stvorene kako bi olakale proizvodne aktivnosti, mogle su posuivati na tritima kapitala po subvencioniranim kamatnim stopama to je pogodnost koju su dokinule briselske politike ponovne regulacije. Tako da, umjesto da olakaju financiranje investicija malim i srednjim poduzeima, narodne su banke ulagale u sekuritizirane papire, postajui na taj nain znaajan iritelj zaraze iz SAD-a u Europu s izbijanjem amerike financijske krize 2007. Nakon nekoliko mjeseci kriza se proirila izvan financijskog sektora i ubrzo zahvatila cijelu ekonomiju, pogotovo nakon to je kolaps amerike potranje prema tzv. BRIC zemljama (Brazil, Rusija, Indija, Kina) izvrio utjecaj na Njemaku kroz smanjenje izvoza kapitalnih dobara, a zatim se rairio po cijeloj Europi. Nemogunost od-vezivanja (de-linking) od SAD-a

37

BEllOfiORE / GARiBAlDO / HAlEvi

Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma

UP&UNderGroUNd
Proljee 2012.

kao pruatelja efektivne potranje u krajnjoj nudi postala je jasna, istovremeno otkrivajui u kolikoj mjeri neomerkantilistika praksa unutar Europske unije predstavlja najvaniji faktor u generiranju unutarnje krize EU-a.

Novi kapitalizam SAD-a: zakovica europskog neomerkantilizma

Okretom ka neoliberalizmu u SAD-u poetkom 1980ih, velika kejnzijanska kriza efektivne potranje koju su svi oekivali nije se dogodila iz dva razloga. Prvi je porast onoga to Hyman Minsky naziva kapitalizmom novanog menadmenta02, koji je ve iznjedrio mirovinskim fondovima pogonjen oblik akumulacije kapitala u 1970-ima, kada se krenulo rjeavati krizu pogreno nazvanog Zlatnog doba kljatrenjem drutvene uloge javnog sektora i tzv. financijskom deregulacijom.03 Upravljanje mirovinskim fondovima temelji se na maksimiziranju zarade unutar kratkog vremenskog horizonta, napose ako imamo u vidu oslabljen priljev doprinosa zbog smanjivanja nadnica, te potrebu da se u bliskoj budunosti pokrije sve vie potraivanja sve starijih populacija. Plasiranje (investicija) tih sredstava u razliite vrste vrijednosnih papira, dionica i naslova povezuje interese menadera u financijskim institucijama i onih u proizvodnim tvrtkama, i omoguuje prvima ogroman utjecaj na odreivanje kriterija upravljanja za itav sustav poduzea. Drugi razlog je taj da su slubeno postavljeni monetarni ciljevi koji su inaugurirali neoliberalno doba u SAD-u ubrzo naputeni.04 Reaganov budetski deficit, pogonjen vojnim troenjem, ak i u kombinaciji s restriktivnom monetarnom politikom, ponovno je pokrenuo ameriku ekonomiju, revalvirao ameriki dolar i doveo do rastueg vanjskog deficita koji se ugradio u ekonomiju. Neuspjean pokuaj rebalansa amerike ekonomije doveo je do kraha Wall Streeta 1987. U tom trenutku implementirana je Greenspanova politika poticanja financijskih derivata (the Greenspan put): Federalne rezerve podravale su rast vrijednosti kapitalne i dionike aktive velikim koliinama likvidnosti i niim kamatnim stopama. Ovakav politiki impuls potom je inkorporiran u oekivanja sudionika na financijskim tritima. Od tog trenutka nadalje Fed je na bilo koji znak

02 Minsky, H. (1993). Finance and Stability: the Limits of Capitalism. Working Paper No. 93, Levy Economics Institute of Bard College, New York. 03 Deregulacijska retorika uglavnom je povrna, kao to su uvjerljivo pokazali Leo Panitch i Martijn Konings u Panitch, L., Konings, M. (2009). American Empire and the Political Economy of Global Finance. Basingstoke: Palgrave Macmillan. 04 Bellofiore, R, Halevi, J. (2010). Deconstructing Labor. What is 'new' in contemporary capitalism and economic policies: a Marxian-Kaleckian perspective. U: C. Gnos i L.P. Rochon (ur.), Employment, Growth and Development. A Post-Keynesian Approach. Cheltenham: Elgar. 05 De Cecco, M. (1998). The Lender of Last Resort. CIDEI Working Paper 49, Universit di Roma La Sapienza, Rim. 06 Kregel, J. (2008). Minskys cushions of safety. Systemic risk and the crisis in the U.S. Subprime mortgage market. Public Policy Brief Highlights No. 93A, Levy Economics Institute of Bard College, New York. 07 Toporowski, J. (2000). The End of Finance: The Theory of Capital Market Inflation, Financial Derivatives, and Pension Fund Capitalism. London: Routledge.

financijske krize bio toliko aktivan u interveniranju kao jamac bankama i drugim financijskim posrednicima da je efektivno postao, kao to je to Marcello De Cecco briljantno formulirao, zajmodavcem prvog izbora05 a s vremenom, 2007., i jedini zajmodavac. Slijedom toga, trita su postajala sve likvidnija, vjerovalo se da se pretpostavljena kvaliteta kolateralne imovine redovito poboljava, iako je to bio samo privid uzrokovan inflacijom cijena imovine, koji je zauzvrat stvorio dojam poveanja sigurnosne margine.06 Iz ovih je razloga poveanje zaduenosti uglavnom bilo uzrokovano posuivanjem od strane financijskih kompanija i domainstava, umjesto posuivanjem od strane ne-financijskih tvrtki za fizika ulaganja. Potonje su osjeale manju potrebu za koritenjem bankarskog sustava koji je, kao odgovor na to, morao promijeniti svoj referentni okvir. Banke su se, od institucija koje su kao svoje glavne dunike izabirale i nadzirale industrijske tvrtke, za dobit sve vie okretale potroakim kreditima i naknadama koje su mogle naplatiti sreivanjem sekuritizacijskih paketa kreiraj i distribuiraj modelu bankarstva. Inflacija kapitalne imovine07 pomae u objanjavanju iracionalnog obilja koje je prvo zahvatilo trite dionica, a potom i trite nekretnina. Ovdje u dramu novog kapitalizma moemo uvesti i glavne likove: traumatizirane radnike, manino-depresivne tedie i zaduene potroae sve u izvedbi istog glumca. Od traumatiziranog radnika, na radnom mjestu opkoljenog neprestanim napadima na rad, usred deregulacije trita rada i stalnih politika osmiljenih tako da umanje zahtjeve za veim nadnicama, oekivalo se da slijedi skript koji ukljuuje ivot pojaane nesigurnosti, prihvaa intenzifikaciju rada kako bi zadrao posao, i lovi rastue cijene zdravstvenog osiguranja i obrazovanja tako to e raditi vie sati. Manino-depresivni tedia i sve zadueniji potroa druga su strana medalje. Mjehur cijena imovine, osobito kua, omoguio je ekspanziju potronje na kredit. Uteevina od ukupno raspoloivog dohotka pala je blizu nitici ili ak postala negativna zbog stagnacije u realnoj tjednoj zaradi. Za veinu stanovnitva dinamika potronje i rast efektivne potranje nisu vie bile zavisne o zaraenom dohotku, a kreiraj i distribuiraj prakse banaka i hipotekarnih zajmodavaca proizvele su uinke bogatstva povezane s kuevlasnitvom i mirovinama.

Hyman Minsky

38

Deflacija nadnica, inflacija kapitalne imovine, i situacija sve vee zaduenosti kuanstava i financijskih tvrtki bili su komplementarni elementi u perverznom mehanizmu pomou kojega je realni rast osakaen najtoksinijim aspektima financija. Tradicionalni pogled na sukob izmeu industrijskog i financijskog kapitala nije vie drao vodu. Bilo kakvo jednostavno razgranienje izmeu rente i profita, ili izmeu produktivnih i neproduktivnih aktivnosti, nije vie bilo uvjerljivo. Istodobno, do pritiska na radnike doveo je isti niz faktora koji je doveo i do ekspanzije loih radnih mjesta usred preobrazbe SAD-a u globalnu uvoznu ekonomiju, jer su usluge proizvodnje i maloprodaje sve vie bile organizirane u skladu s globalnim lancima vrijednosti i aktivnostima outsourcinga (eksternaliziranja) (upadljiv primjer toga je Walmart). Mnoenje financijskih kompanija koje je pratilo deregulaciju olakalo je proces, budui da su novi financijski posrednici ostvarivali dobitke poveavajui oekivanja ljudi u rast dionica i imovine. S upjehom korporativnog rezanja trokova i mjera outsourcinga, rasle su i vrijednosti dionica. Korporativni menaderi ije su naknade bile vezane uz vrijednost dionica objeruke su prihvatili ove politike, budnim okom pazei na kratkoronu, dapae kvartalnu, maksimizaciju vrijednosti za dioniare. SAD su postale pionir nove forme proirene akumulacije koja je za sobom povlaila centralizaciju bez koncentracije.08 Velika spajanja i akvizicije poduzea dogodile su se u kljunim sektorima, a da pritom nisu dovele do vala velikih vertikalno integriranih industrijskih kompanija. Ovaj model uskoro e poeti slijediti i europske zemlje, no u kontekstu neomerkantilistikih izvoznih ciljeva. Integracija istone Azije, odnedavno i Kine, kao i puno raniji sluaj s Meksikom, u financijske i uvozne krugove sjevernoamerikog kapitalizma omoguila je dinaminu sinergiju koja je neko vrijeme bila neometana rastuim deficitom SAD-a. Multipliciranje financijskih kompanija podudaralo se s kineskom politikom omoguavanja osnivanja to veeg broja novih poduzea. Kako bi se to osiguralo, u mnogim je sektorima uslijedila prekomjerna endemina proizvodnja, prouzroivi konstantan pritisak na smanjenje izvozne cijene i reducirajui tako uvezenu inflaciju koja nije bila povezana s cijenama sirovina. Rastue vrijednosti amerikih dionica i imovine ile su ruku pod ruku s rastuim uvozom koji je, natjeui se s proizvodima amerikih

08 Isti fenomen Bennet Harrison okrstio je kao koncentraciju bez centralizacije, izokrenuvi tako Marxovu terminologiju. Harrison, B. (1994). Lean and Mean. New York: Basic Books, str. 8. 09 Bellofiore, R., Halevi, J. (2011). A Minsky moment? The subprime crisis and the new capitalism. U: C. Gnos i L.P. Rochon (ur.), Credit, Money and Macroeconomic Policy. Cheltenham: Elgar. 10 Robinson, J. (1937). Essays in the Theory of Employment. London: Macmillan. 11 Najotroumniji od predstavljenih argumenata bili su oni u Godley, W. (1995). U.S. Foreign Trade, the Budget Deficit and Strategic Policy Problems: A Background Brief, Working Paper No. 138, Levy Economics Institute of Bard College, New York; i u Godley, W. (1999). Seven Unsustainable Processes. Special Report, Levy Economics Institute of Bard College, New York.

Alan Greenspan

industrijskih kompanija koje su osiguravale dobro plaene poslove, pomogao deflaciji nadnica. No taj proces nije se mogao dugo odravati bez stvaranja novih izvora efektivne potranje. Interakcija izmeu monetarne politike i trita dionica doprinijela je porastu potroake potranje kroz porast imovinske vrijednosti. Cijeli period od dva desetljea Greenspanova predsjedanja Federalnim rezervama tako je utvrdio novu, postmonetaristiku fazu neoliberalizma koju se moe opisati kao neku vrstu privatiziranog financijskog kejnzijanizma.09 Agregatna potranja osujeena je zato to su se kuanstva zaduivala temeljem imovinskog kolaterala, a Federalne rezerve omoguile su taj proces irenjem kredita uz kamatne stope koje su pomogle daljnjim porastima vrijednosti imovine. Pod ovakvim uvjetima Federalne rezerve mogle su teiti punoj zaposlenosti nekejnzijanskog tipa, u kojoj poveanje broja zaposlenih podupire potronju i uvoznu potranju, no gdje je radni odnos organiziran na sve prekarnijoj osnovi, nalikujui punoj podzaposlenosti.10 Od sredine 1990ih predstavljen je argument da je ovaj model neodriv jer je utemeljen na rastuem osobnom dugu, to uzrokuje rastui vanjski deficit.11 Ipak, novi ameriki kapitalizam utemeljen na Trojstvu financijalizacije kapitala, fragmentacije radnitva putem lanaca vrijednosti i outsourcinga, i poveanja panje koju ekonomska politika posveuje monetarnoj dimenziji pokazao se dugotrajnijim od oekivanog. tovie, iako se novi kapitalizam uruio dotcom krizom 2000., oivljen je ultrakejnzijanskim ekonomskim i vojnim politikama te financijskim kejnzijanizmom koji je pogonio imovinski mjehur na elu s tritem nekretnina i tritem drugorazrednih hipotekarnih zajmova. Posljedino, tijekom vie godina svjedoili smo poprilino dinaminom kapitalistikom razvoju, iznimno nejednakom po pitanju distribucije dohodka i bogatstva, i centriranom oko potroakog kreditiranja. Ako je zadueni potroa bio lokomotiva amerikog rasta, Sjedinjene Amerike Drave bile su, slijedom toga, konani kupac izvoznih proizvoda neomerkantilistikih gospodarstava Japana, Njemake i drugih znaajnih zemalja Europe a najvie od svih, Kine. Sve se naposljetku poelo raspadati zbog inherentne nestabilnosti amerikog rasta, odravanog uinkom bogatstva koji je, pod trajnim reimom rezanja trokova, davao prednost kineskim izvoznim proizvodima i uku-

39

BEllOfiORE / GARiBAlDO / HAlEvi

Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma

UP&UNderGroUNd
Proljee 2012.

pnoj akumulaciji, poveavajui time potranju za sirovinama, ije cijene su ponovno poele rasti 2004., izvan ciljnog podruja Federalnih rezervi za inflaciju. Novi kapitalizam temeljio se na spreavanju inflacije cijena, osim u sluaju imovinskih vrijednosti. Sada su Federalne rezerve mogle jedino izazvati jo jednu rundu deflacije domaih nadnica, poveanjem kamatnih stopa, kako bi se suprostavile utjecaju porasta cijena roba kod kue. Meutim, podizanje kamatnih stopa natetilo bi glavnom cilju politike odravanja rasta vrijednosti kapitalne imovine. Nada financijskih kompanija bila je da se vioj cijeni kreditiranja moe parirati daljnjim rastom imovinskih vrijednosti, poveavajui time vrijednost kolaterala za kreditne zahtjeve. Ubrzano irenje drugorazrednih hipotekarnih zajmova i namamljivanje siromanih kuanstava da zakorae u financijsku movaru bili su pokuaji odravanja rasta mjehura nekretnina svim moguim sredstvima. U meuvremenu, amerike vlasti pouzdale su se u dva uda, od kojih se nijedno nije ostvarilo: da e kompleksniji i opskurniji sekuritizacijski paketi raspriti rizik, i tako smanjiti potencijalno opasne efekte neispunjavanja ugovornih obaveza; i da e isti arobni financijski instrumenti privui vikove i uteevine ekonomija u nastajanju kako bi se pokrilo deficite SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Australije i panjolske (zemalja koje su proizvele vei dio svjetskih deficita). Kako bismo razumjeli zato to ustvari vie nije bilo mogue, moramo se pozabaviti rastuim kontradikcijama europskog neomerkantilizma.

12 Parguez, A. (2009). The Tragic and Hidden History of the European Monetary Union. neobjavljeni rad, Universit Franche Compte, Besanon. 13 Bellofiore, R., Halevi, J. (2006). Is the European Union keynesian-able? A sceptical view. U: E. Hein, A. Heise i A. Truger (ur.), European Economic Policies. Alternatives to Orthodox Analysis and Policy. Marburg: Metropolis Verlag, str. 329-345. 14 Stani-kreni politike znaile su usporavanje domae potranje i oslanjanje na rast izvoza.

Europski neomerkantilizam: od uspjeha do trenutne krize

Kljune razloge za stagnaciju valja potraiti u evoluciji neomerkantilizma u Europi kako se ona odvijala nakon 1945. Da bismo ju stavili u perspektivu, treba napomenuti kako je u godinama izmeu dva rata odgovor Francuske na mogunost obnavljanja njemake ekonomske dominacije bila financijska i ekonomska antanta utemeljena na karteliziranoj viziji Europe, slina tada vladajuem Meunarodnom kartelu elika. U osnovi ona znai institucionalni aranman meu centralnim bankama, s ciljem odravanja pojedinanih valuta u zdruenom pokuaju gomilanja zlatnih poluga.12 U poslijeratnom razdoblju, pod amerikom hegemonijom, karteli-

zirana koncepcija Europe mutirala je u stvaranje zajednikog ekonomskog prostora za europske oligopole. Zajedniko trite (1957.), koje je nagovijestila Ekonomska zajednica za ugljen i elik (1952.), bio je prvi znaajan korak u tom smjeru. Objektivno gledajui, guranje prema obnovljenom unutareuropskom neomerkantilizmu rezultat je ogranienja koje su predstavljali postojani njemaki suficiti. U poetku je ustroj EPU Europske unije za platni promet (1949. 1959.), koja je uspostavljena uz pomo financijskih doprinosa iz Washingtona i komplementarnih sredstava Marshallovog plana, omoguio poravnanje unutareuropskih deficita. No, povratkom na konvertibilnost i prestankom rada EPU-a 1959., bilanca trgovinskih ogranienja postala je glavni faktor koji upravlja europskom ekonomskom politikom.13 Politika davanja prednosti izvozu nad domaom potranjom, kako bi se osigurala pozitivna trgovinska bilanca, karakterizira cijelo razdoblje 1960-ih, tijekom kojeg su Francuska (1963. 1964.), Italija (1963 1965.) i Njemaka (1965.) sve usvojile stani-kreni politike kako bi ostvarile izvozne vikove.14 Ponitenje reima fiksnog deviznog teaja tijekom dvogodinjeg perioda (1971. 1972.) te naftom i nadnicama izazvani inflatorni procesi koji su uslijedili, u Europi su uzrokovali znatne valutne fluktuacije koje su ugrozile njemake neto trgovinske suficite. Tijekom 1970-ih glavna je opasnost za Njemaku i Francusku dolazila iz Italije koja je, na krilima inflacije, implementirala politiku diferenciranog prilagoavanja deviznih teaja. Lira je devalvirala u odnosu na njemaku marku, davajui podstrek izvozu, i revalvirala u odnosu na ameriki dolar, smanjujui tako troak uvoznih energenata. Dinamika talijanskih izvoza bila je najjaa u Europi, ukljuujui njezinu bilateralnu trgovinu s Njemakom. Relativno vana uloga francuskog financijskog sektora sprijeila je Pariz da se kocka inflacijom. No, zbog slinosti izmeu francuske i talijanske industrije potroakih dobara, to je vie Italija uspijevala u svojoj igri, to je vie Francuska stradavala na vlastitom terenu, i na drugim europskim tritima. Da se Francuska predala Italiji i krenula slijediti istu politiku, stala bi na kraj njemakim suficitima i cilju Bundesbanka da ih ostvaruje putem jakog nominalnog deviznog teaja za njemaku marku, raunajui da e kontroliranje nadnica i tehnoloka snaga njemake industrije osigurati velike dobitke u produktivnosti. Njemaki odgovor na opasnosti koje proizlaze iz kom-

40

petitivnih devalvacija bilo je stvaranje Europskog monetarnog sustava (EMS) 1979. Sustav se sastojao od mehanizma dezivnog teaja (ERM exchange rate mechanism) koji bi kao krajnju posljedicu trebao osigurati da europske valute zavre na fiksnom paritetu. Tijekom faze konvergencije, zemlje najvie sklone inflaciji (Italija, a po ulasku u Europsku zajednicu i panjolska i Portugal) zapravo bi revalvirale svoje valute u realnim terminima. ERM je ustanovio obru odreujui granice gornjoj i donjoj valutnoj fluktuaciji. Italija, koja je 1979. imala puno viu stopu inflacije od ostalih drava-kandidatkinja za lanstvo, ispregovarala je iri obru. Svrha ERM-a bila je da ukine inflacijom izazvane valutne fluktuacije kako bi obru djelovao na dezinflacijski nain. To je znailo da, iako je Italija nastavila sa devalvacijama u prvoj polovici 1980-ih (u drugoj polovici je ERM ostvario fiksne paritete), one su bile manje od stope inflacije, prouzroivi realnu revalvaciju lire; i kao to se moglo i oekivati, izvozna dinamika zemlje poela se pogoravati. EMS je bio njemaka preokupacija sa snanom podrkom Nizozemske i Belgije koje su uvijek traile niu unutar njemakog neomerkantilizma. Meutim, EMS 1979. nije mogao biti uspostavljen bez Francuske, iji je dravni i financijski sektor preferirao ostvarivanje udjela u izvozu reduciranjem uvoza putem drastine recesije u domaoj potranji i zapoljavanju, kao to je ve u godinama prije lansiranja EMS-a demonstrirala vlada Raymonda Barrea. Pod reimom EMS-a, barem do pripajanja Istone Njemake 1990., Njemaka je nagomilala dotad neviene trgovinske vikove kao udio u BDP-u, vikove koje premauje tek u razdoblju 2007. 2008. godine. Uz rast deficita s Japanom, i ameriki uvoz iz Europe koji je bio osjetljiv na iriranja dolara, EMS je od Europe uinio pouzdano podruje profitabilne potranje za njemakim izvozom. Njemako je gospodarstvo, osim u razdoblju 1988. 1991., bilo u stadiju neomerkantilistike stagnacije, a Njemaka jedna od zemalja Europe s najsporijim rastom, tako da joj je uvozna potranja bila prilino slaba u usporedbi s ostatkom Europe. Ako pogledamo raspodjelu dohotka izmeu profita i nadnica, njemaki brzorastui trgovinski vikovi znaili su nagli porast vanjskotrgovinskog profita za njemake tvrtke. Ali, dok su njemaki unutareuropski neto trgovinski vikovi posvuda rasli, talijanski su padali, to nije pomoglo akumulaciji kapitala kroz trgovinu u Francuskoj: tijekom

1980-ih, francuski je deficit rastao kako u trgovini tako i na tekuem raunu, i u udjelu BDP-a, a stopa nezaposlenosti iznosila je 10%. Usredotoenost ERM-a na Njemaku gurnula je Italiju u minus na tekuem raunu, a proraunski deficit zemlje u ruke tritima kapitala. Kako bi odrala paritet ERM-a uz sve loije stanje na tekuem raunu Italija je, u nudi, za financiranje svog vanjskog deficita odluila privui kapital plaanjem veih kamatnih stopa na svoje obveznice, nadimajui time razinu javnog duga neproduktivnim financijskim obvezama. Bila je to promiljena politika Banke Italije, s ciljem vrenja pritiska na poduzea kako bi ih se prisililo na preustroj i slomilo kimu radnikog otpora. panjolska i Portugal bile su u jo gorem stanju jer nije bilo naina da se njihova gospodarstva preorijentiraju u neto izvoznike. Stoga nisu mogle stvoriti protok izvoza koji je bio potreban da bi se sprijeilo krizu povjerenja poteklu od financijskih kompanija usmjerenih na kratkorono trgovanje dravnim obveznicama i devizama. Cijeli EMS period, kao i nain na koji je zavrio 1992. 1993., dovodi nas do jasnog zakljuka. Glavni cilj njemake vlade i krupnog biznisa bila je akumulacija profita kroz neto izvoz. Velikim korporacijama bila je potrebna europska stabilnost cijena kako bi isplanirale svoje mare, i to je vie mogue odrale rast produktivnosti u odnosu na trokove nadnica. Financijski sektor, koji je u potpunosti integriran u industrijska poduzea, dijelio je iste ciljeve, s dodatnim bonusom stabilnost cijena i rezanje trokova poveali su vrijednost financijske imovine. Izmeu 1988. i 1991. Njemaka je iskusila visoke stope rasta. Meutim, 1992. godine, kad je rast slijedio iz kejnzijanske ekspanzije povezane s trokovima ponovnog ujedinjenja Njemake, Bundesbank je nabrzinu odustala od EMS-a. Uzgon domae potranje poeo se promatrati kao mogua prijetnja neto izvozu. Smatralo se da e visoki stupanj domae potranje rezultirati veim nadnicama, to bi smanjilo meunarodnu kompetitivnost. Kraj EMS-a koji je direktno prouzroila Njemaka poveanjem kamatnih stopa iz straha od inflacije doveo je do revalviranja njemake marke i otre devalvacije talijanske lire, a vlade Francuske i Njemake udruile su snage kako bi branile paritet izmeu vlastitih valuta. Visoka vrijednost njemake marke neoekivano je dugo kodila njemakom izvozu. Od 1992. do 2000., izvozni vikovi nisu bili dovoljni za financiranje meunarodne ekspanzije njemakog kapitala. U is-

41

BEllOfiORE / GARiBAlDO / HAlEvi

Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma

UP&UNderGroUNd
Proljee 2012.

tom je desetljeu niska vrijednost lire dovela talijanski neto izvoz na najviu apsolutnu razinu unutar zemalja OECD-a. EMS i ERM kristalizirali su podjelu europskog neomerkantilistikog trgovinskog sistema na dvije sfere. Na jednoj je strani, onoj s pozitivnom bilancom i konzistentnim trgovinskim suficitima, stajala Njemaka i njezini neomerkantilistiki sateliti, ponajprije Nizozemska; a s njima i Italija koja je iskusila trgovinske deficite, ali iji je trgovinski suficit mogao u svakom trenutku naglo porasti pod uvjetom da se liri dopustilo da plee (kao to se dogodilo nakon 1992.), i da su platni ugovori odvojeni od inflacije (kao to se dogodilo ranije u 1991.). S druge strane stajale su panjolska i Portugal, s postojanim trgovinskim deficitima. Francuski politiki i poslovni elnici vidjeli su svoju zemlju kao suficitnu, uz bok Njemakoj, no vei dio godina koje su prethodile krizi EMS-a 1992., ekonomska stvarnost bila je upravo suprotna. Kako bi preduhitrili rizik klizanja Francuske prema strani neomerkantilistikog trgovinskog sistema koja ima negativnu bilancu a bez ekonomskih mjera kojima bi to sprijeili francuski elnici usmjerili su se na la construction europenne. Ve je 1988., s formacijom Delorsove komisije u smjeru jedinstvenog europskog trita, zapoeo pritisak predsjednika Mitteranda prema jedinstvenoj valuti, kako bi pokuao izbjei da Francuska de facto postane dio zone njemake marke, i bude li sree, da joj se dopusti da se prikljui njemakoj kontroli nad europskom monetarnom politikom te sprijei daljnje kompetitivne devalvacije. Kriza na njemakom tekuem raunu nakon 1992. godine uvjerila je francuske elnike kako je njemaki neomerkantilizam dugorono u krizi. Mislili su da e Francuska postati nova europska osovina, u hegemonijskom savezu s Njemakom, pod uvjetom da se postigne novi red meu europskim valutama i uspije obrnuti politiku visokih kamatnih stopa Bundesbanka. Francusko stajalite proizlazilo je iz injenice da je francusko gospodarstvo, usprkos tome to je Francuska odravala paritet s njemakom markom, nagomilalo velike trgovinske vikove i, za razliku od Italije, velike vikove na tekuem raunu. inilo se kao da postoji sinergija izmeu francuskih neto robnih bilanci i neto financijskih bilanci. Kako bi se uhvatilo u kotac s politikom visokih kamata Bundesbanka, Valeryju Giscardu d'Estaingu delegirana je zadaa da zaprijeti razdvajanjem francuskog franka od njemake mar-

ke. Pod pritiskom kancelara Kohla Bundesbank je popustila i njemake kamatne stope sputene su 1996. godine. Lira je odmah revalvirana, kao i pezeta te eskudo. To su bile vrijednosti na kojima su 1999. godine bili bazirani devizni teajevi vrsto povezani za uspostavu eura. Pomnije ispitivanje perioda 1992. 2001. otkriva kako je njemaka kriza tekueg rauna samo djelomino otvorila prostor talijanskom neomerkantilizmu contropiede stila i njegovoj francuskoj arogantnoj verziji. S obzirom na nepremostive deficite koje Europa ostvaruje s istonom Azijom ponajprije s Japanom, Junom Korejom i Tajvanom, a onda, u najveoj mjeri, s Kinom europski neto izvoz imao je koristi od potroakog mjehura izazvanog oduzimanjem imovine u Rusiji tijekom 1990-ih, i od potroakih mjehura Brazila i Argentine ije su valute bile teajem vezane uz ameriki dolar. No, uda iz Rusije i Latinske Amerike uskoro su prestala djelovati, kada su nakon 1998. godine ti mjehuri probueni. Do prijelaza stoljea veza teaja uz dolar je nestala, a zemlje na koje se to odnosilo nale su se u dubokoj recesiji, vraajui se svojoj ulozi neto izvoznika sirovina i energenata, ostvarujui na taj nain trgovinski suficit s Europom. Tako su ukupni europski vanjsko-trgovinski rauni vie nego ikad postali ovisni o nastavku novog kapitalizma u SAD-u. No, do 2001. i ameriki se dotcom mjehur ispuhao. Pogoranje koje je uslijedilo utjecalo je na europske izvoze vie nego to se moglo parirati prvobitnim opadanjem eura u odnosu na dolar. Meutim, vrlo je vano znati da je Njemaka 2001. povratila svoju sveukupnu neto suficitnu poziciju, koja e se dalje razvijati po rastuoj stopi, dosegavi gotovo 8% BDP-a 2007. godine (kada je svjetska kriza ve zapoela, 2008. godine, i dalje je stajala na 6,6%). U kontekstu stagnacije Europe kao cjeline, neto suficiti unutar Europe bili su kljuan faktor njemakih postignua. No, prije nego ponemo ispitivati implikacije toga na trenutnu krizu europskog neomerkantilizma, valja postaviti kljuno pitanje: kako je njemaki kapitalizam uspio odrati svoju neosporenu oligopolistiku dominaciju u Europskoj uniji?

42

Promjenjiva strukturna osnova njemake hegemonije

Strukturna osnova njemake hegemonije dobro je poznata: dominacija njezinih sektora kapitalnih dobara i sektora tehnologije. Povijesno gledano, barem od 1945., njemaka mo usmjeravanja europske politike prema vlastitim neomerkantilistikim ciljevima uvijek je ovisila o sposobnosti njezinih sektora kapitalnih dobara da proizvedu nove strojeve i nove tehnoloke cjeline, u kombinaciji s oligopolistikim poloajem njemakih korporacija u Europi i irom svijeta. Ova dva faktora takoer su omoguila Njemakoj da outsourcea i preseli proizvodnju u istonu Europu, ukidajui na taj nain radna mjesta, dok je istovremeno dodatno razvijala svoju neto izvoznu poziciju. Ugovor iz Maastrichta iz 1992., i Delorsov plan, francuskoga nadahnua, pokrenut 1993., osigurali su formalni ideoloki i pravni okvir za novo kompetitivno neomerkantilistiko europsko igralite. U temelju im je bila sljedea logika: (a) investicije nasuprot potronje, pri emu je potonja povezana s viim nadnicama; (b) nove tehnologije za veu konkurentnost uz pomo ciljanog jednopostotnog jaza izmeu rasta stope produktivnosti i rasta nadnica; (c) jedinstvena restriktivno voena euro-valuta u svrhu izbjegavanja inflacije i kompetitivnih devalvacija. Makroekonomska stabilnost zahtijevala bi takoer male i padajue deficite u javnom sektoru kako gospodarska ekspanzija ne bi povratila inflaciju. Ugovor iz Maastrichta, kao i Delorsov plan, doveli su do toga da stope zaposlenosti budu vrlo neizravna posljedica gospodarskog rasta, umjesto izriiti cilj tih politika. I kao arolijom: cjelokupni je aparat Europske unije u Bruxellesu vrio pritisak na zemlje lanice da tee strategiji visoko tehnolokih ulaganja povezanih s visokim profitima i financijalizaciji putem rezanja trokova uz neometanu unutareuropsku mobilnost kapitala. Sve je ovo potaknulo proces poveane destruktivne konkurencije u Europi, koji je, tijekom dvije godine koje su prethodile poetku aktualne krize 2007., kulminirao rekordnim brojem spajanja i akvizicija poduzea. Veu centralizaciju diktirala je oligopolistika strategija kontroliranja veih trinih udjela. Ipak, pravac spajanja poduzea ugrozio je postojeu oligopolistiku strukturu u mnogim industrijskim granama, tako da su se u rizinim situacijama sve vie nalazili i neki od veih igraa. Otvaranje istone Europe zapadnoeuropskom kapitalu

15 James R. Crotty, J. R. (2000). Structural Contradictions of the Global Neoliberal Regime. Review of Radical Political Economics, 32(3):361-368. Euro-15 zemlje valja razlikovati od EU-15 zemalja budui da potonje ukljuuju Ujedinjeno Kraljevstvo koje nije lan Eurozone. 16 Garibaldo, F., Morvannou, P. i Jochen Tholen, J. (ur.) (2008). Is China a Risk or an Opportunity for Europe? An assessment of the Automobile, Steel and Shipbuilding Sectors. Frankfurt am Main: Peter Lang.

nakon pada Berlinskog zida 1989. ubrzalo je industrijsko restrukturiranje zapoeto kasnih 1970-ih, a do snanog dodatnog poticaja dolo je ulaskom Kine na globalno trite proizvodnje. Radi poveanja trinih udjela izgraene su nove tvornice u istonoj Europi, do gradnje kojih je dolo zbog elje da se iskoristi razlika u nadnicama izmeu istone i zapadne Europe. Meutim, proizvodni kapacitet novih postrojenja konkurirao je onom istih firmi u zemljama Euro-15, stvarajui tako stanje endemine prekomjerne proizvodnje.15 Promotrimo sluajeve sektora kuanskih ureaja i automobilskog sektora. Industrija ureaja 2007. je zapoljavala nekih 200.000 ljudi, uglavnom u Njemakoj i Italiji. Najvea etiri proizvoaa kontrolirala su 53% europskog trita, a prvih sedam 71%. Ovako visoka razina centralizacije rezultat je spajanja i akvizicija poduzea. Od 2002. do 2007. stopa zaposlenosti u sektoru kuanskih ureaja u zemljama EU-15 pala je za 23%. Za cjelinu od 27 zemalja EU-a, pad stope zaposlenosti u ovom sektoru bio je manji, budui da je udio istonoeuropske proizvodnje narastao na 30% cjeline. Meutim, poveane koliine outputa u istonoj Europi uglavnom nisu bile povezane s istonoeuropskom potranjom. Nova postrojenja zbog toga su se natjecala s proizvodnim kapacitetima tvornica u zapadnoj Europi. Uslijedio je drastian proces restrukturiranja, s krajnjim rezultatom smanjenja sveukupne razine zaposlenosti u tom sektoru unutar Europe. U 2007. europska automobilska industrija zapoljavala je 2 milijuna ljudi, od kojih su polovinu zapoljavali glavni sastavljai automobila, a polovina je bila zaposlena u neposrednom lancu ponude. Ukljuimo li i druge aktivnosti povezane s automobilskim sektorom (uraunavi i usluge), ukupan broj zaposlenih penje se na 12 milijuna ljudi; odnosno, u to vrijeme, 7% ukupne zaposlenosti u Europi.16 Uzmemo li u obzir samo proizvoae automobila, najveih 5 kontrolira 65% europskog trita, a najvea 3 41%. U ovom je sluaju takoer dolo do koliinskog pomaka u odnosu na istonu Europu. Jaz izmeu proizvodnih kapaciteta novih drava lanica i njihove potronje automobila za automobilsku je industriju u 2007. procijenjen na do milijun vozila godinje. Strategija prebacivanja proizvodnje u istonu Europu na taj se nain izmijeala s ve postojeim problemom europske prekapacitiranosti u ovom sektoru, koja trenutno obigrava na oko 30% potencijalnog outputa.

43

BEllOfiORE / GARiBAlDO / HAlEvi

Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma

UP&UNderGroUNd
Proljee 2012.

Proces centralizacije kroz akvizicije i spajanja poduzea nije doveo do koncentracije u klasinoj maniri vertikalno-integriranih firmi. Umjesto toga, glavni proizvoai originalne opreme (OEM) stvorili su proizvodne mree ili sektore (filires), sastavljene od mnogo manjih i srednje velikih poduzea i utemeljene na outsourcingu aktivnosti proizvodnog procesa. Svaki lanac sastoji se od proizvodnih slojeva, od kojih svaki ima drukiji kapacitet za stvaranje dodane vrijednosti, ovisno o produktivnosti. Naprimjer, u svim su industrijama proizvoai modula ili sloenih komponenti moniji od kompanija koje proizvode jednostavne dijelove. Velika veina tih mrea/lanaca organizirana je i po slojevima s krajnjim tokama; krajnje toke su kljuni elementi svakog sloja.17 Na dnu ove ljestvice nalazimo posljednje, one kompanije koje se samo bave opskrbom outputa koji je rezultat odreene koliine jednostavnih proizvodnih/obraivakih aktivnosti ili jednostavnih usluga; primarna briga ovih jedinica borba je za vlastito golo preivljavanje. S obzirom na trenutnu slabost sindikata, radni uvjeti uvelike ovise o relativnom pozicioniranju svake tvrtke unutar sektora ponude i lanaca dodane vrijednosti. Ovi sektori sada su integriraniji nego u prolosti. Kompanije koje se bave sferom proizvodnih aktivnosti ne samo da su pri izboru stvori-ili-kupi na kupovnoj strani, ve su one i pod nadlenou kljunih igraa u sektoru, to jest proizvoaa originalne opreme, ali i pod nadlenou ostalih kljunih igraa u svakom sloju. Kljuni igrai odreuju drugim tvrtkama kako planirati proizvodne koliine u odreenom vremenskom periodu, brzinu kojom treba dovriti i dopremiti svaku seriju, kako organizirati kombinaciju razliitih jedinica u sekvence, itd. Oni imaju klasine povlastice menadera. U sluaju visoko specijaliziranih kompanija, kao to su dobavljai modula, stupanj i priroda integracije u sektore su takvi da zamagljuju granice izmeu kompanija, a novim se shemama korporativnog upravljanja zainju novi oblici suradnje. to se tie radnih uvjeta, uvjeti na dnu lanca vrlo su prekarni, vrlo blizu sivim i crnim zonama ekonomije. U ovoj, novoj industrijskoj organizaciji kompanije koje se nalaze u sivoj ili crnoj zoni vie se ne smatra slobodnim subjektima, nego ih se umjesto toga u mnogim industrijama smatra funkcionalno zavisnim dijelovima sustava.

17 Garibaldo, F., Bardi, A. (ur.) (2005). Company Strategies and Organisational Evolution in the Automotive sector: A Worldwide Perspective. Frankfurt am Main: Peter Lang. 18 Freeman, R. (2006). The Great Doubling: The Challenge of the New Global Labor Market. URL: http://www.econ.berkeley.edu/ econ/ 19 Danninger, S., Joutz, F. (2007). What Explains Germanys Rebounding Export Market Share. IMF Working Paper WP/07/ 24, International Monetary Fund, Washington.

Tako su dva usko povezana i meusobno uvrujua procesa potpuno promijenila europski i globalni industrijski kapital: centralizacija bez koncentracije, i model nadmetanja utemeljen na lovu nikad zavrene ekspanzije svih vrsta potronje, to potragu za novim tritima ini nunom. Ta bitka vodi se dodavanjem novih proizvodnih pogona u trenutku kad kapaciteti ve postojeih pogona nisu znaajno iskoriteni. Novi sustav takoer je izgraen na funkcionalnoj integraciji u jedinstven okvir mnogih podsustava kompanija s razliitim reimima, ukupni uinak kojih je bilo gnjeenje nadnica i radnih uvjeta u zapadnoj Europi. Ova strana situacija pogorana je udvostruenjem svjetske radne snage od kraja 1990-ih.18

Kontradikcije Njemake strategije

Poetkom 1990-ih, osobito pod socijalistikom vladom Lionela Jospina, iji je ministar financija bio Dominique Strauss Kahn, Pariz je smatrao da e kriza u Njemakoj omoguiti Francuskoj da implementira kartelizirani plan za Europu s hegemonistike pozicije. No, upravo su Njemaka, u osnovi zbog strukturnih znaajki vlastite proirene reprodukcije, i Nizozemska, kao servisno i financijsko podruje koje opskrbljuje tu reprodukciju, uspjele iz novog okvira, uspostavljenog ugovorom iz Maastrichta i Delorsovim planom, izvui najvie. Potrajalo je devet godina, ali njemaki se suficit vratio s jo veim intenzitetom, tim vie to zemlje sa strukturnim deficitom nisu vie mogle devalvirati valutu, niti razviti vlastite neovisne fiskalne politike. Analizirajmo kako je proces funkcionirao u Njemakoj. Izvozni boom temeljio se na velikim dobitcima u produktivnosti, bez pretakanja u poboljanje opeg poloaja zaposlenika (nadnica, uvjeta rada i socijalne zatite). Umjesto toga, smanjenjem domaeg trita dolo je do zadravanja nadnica i smanjenja socijalne zatite.19 Ovakva situacija izmijeala se s off-shoreingom proizvodnje u zemlje s manjim trokovima, meu kojima su i neke europske, zbog provedbe vrlo agresivne izvozne strategije. Politike koje su primjenjivali poslodavci kako bi prevladali uoenu smetnju tradicionalno relativno visokih nadnica poslijeratne Njemake dramatino su se promijenile u devedesetima. Dolo je do velikog pomaka s automatizacijske strategije sedamdesetih

Dominique Strauss Kahn

44

i osamdesetih na off-shoring proizvodnih aktivnosti, uglavnom u istonu Europu, a djelomice i na podruja stare EU-15, poput sjeverne Italije. Dogodio se veliki simultani pomak ulaganja prema istonoj Europi, u mjeri koja je navela Sinna da ustvrdi: Trenutne neto investicije u inozemstvu 50% su vie od domaih neto investicija. Njemake firme trenutno su ukljuene u [domai] investicijski trajk.20 Logika podloga ovakve strategije pronaena je u tome da visoko-tehnoloka ulaganja mogu Njemakoj osigurati prednost pred novim konkurentima poput Indije i Kine, inei srednje visoke slojeve njihovih masivnih trita dostupnima njemakom izvozu. U Njemakoj se diskusija trenutno usredotouje na odreivanje putanje od proizvedeno u Njemakoj do omogueno u Njemakoj.21 Ova trita toliko su velika da e ak i dostupnost samo njihovih najbogatijih dijelova dostajati da zajame adekvatan povrat uloenog, kao to je sluaj s Volkswagenom u Kini. No, ak i ako e ovo koristiti odreenim njemakim kapitalistima koji posluju u Kini, nee koristiti njemakom gospodarstvu. Pri odobravanju izravnih stranih ulaganja (FDI) Kina zahtijeva transfer tehnologije. Takoer, poduzela je masovne edukacijske i istraivake programe iz industrijskog znanja i iskustva.22 Kina je, stoga, sve sposobnija opskrbljivati svoje domae trite proizvodnim procesima ije proizvodne i prodajne aktivnosti imaju domau bazu. Sveukupni uinak bio je, i jo uvijek jest, poveanje prekapacitiranosti u mnogim industrijama na globalnom nivou, to stvara nove financijske rizike i, dugorono, nove deflatorne pritiske. Ve je neko vrijeme trebalo biti jasno da je njemaki europski algoritam neodriv za Europu, te e s vremenom bez milosti rascijepiti Uniju. Zamisao prema kojoj e zamjena nisko kvalificiranog rada visoko kvalificiranim poslovima, u zemlji orijentiranoj na izvoz, stvoriti vie radnih mjesta, pusta je elja. Dapae, tijekom proteklih deset godina u Njemakoj je posao izgubilo 1,36 milijuna ljudi.23 Njemaki rast kapitalnih zaliha u posljednjih je 20 godina meu najniima u EU-u. Tek glavne njemake izvozno-orijentirane korporacije i financijske kompanije imaju koristi od makroekonomske stagnacije zemlje, zahvaljujui deflaciji nadnica i profitu koji izvlae iz svojih izvoza. Osnivanjem EMU-a 1999. njemaki je neomerkantilizam ovrsnuo. Od 2000. do 2008. nacionalni je

20 Sinn, H-W. (2006). The Pathological Export Boom and The Bazaar Effect. How to Solve the German Puzzle. CESifo Working Paper Br. 1708, CESifo Group, Mnchen. 21 Vidi projekt: http://www.internationalmonitoring.com 22 Garibaldo, F., Marchisio, O., Telljohann, V. (2007). The automotive industry. U: Garibaldo, F., Morvannou, F., Tholen, J. (ur.), Is China a Risk or an opportunity for Europe. Frankfurt am Main: Peter Lang, str. 27-51. 23 Sinn (ibid.:14). 24 OECD Economic Outlook, 86, studeni, 2009.

dohodak rastao sporije od prosjeka Eurozone, ali je njemaka radna produktivnost nadmaila prosjek za vie od 35%, dok je rast naknada po zaposleniku bio na polovici prosjeka Eurozone.24 Ovakvi rezultati proizlaze iz smiljene deflatorne politike koja za svoj cilj ima dranje nadnica pod kontrolom, uz istovremeno ekstrahiranje poveane produktivnosti. Ovo je omogueno tehnolokom transformacijom njemakih kapitalnih zaliha koja, za razliku od talijanske ili ak i francuske, nikada nije izgubila svoju strukturnu i meusektorsku usklaenost. Upravo je usklaenost proizvodnog aparata omoguila poduzeima lociranima u Saveznoj republici da proslijede proizvodnju u istonu Europu, zadravajui istodobno proizvodne dobitke koji su, zdrueni s domaom stagnacijom, pogurali izvozne rezultate. Njemaki poslovni lideri izriito su tvrdili kako zemlja moe ostati podruje niskog rasta, pod uvjetom da zadri sve sektore kapitalnih dobara potrebne za odravanje izvoza, izravna strana ulaganja u Aziji i outsourcing u istonu Europu. Prijanji pokuaji stvaranja neslomljivog podruja zatite za ovaj model akumulacije podbacili su zbog njihove ad hoc prirode. Ugovorom iz Maastrichta i Paktom o stabilnosti i rastu, meutim, koje je sada pogurala EMU, Njemaka ne mora snositi fiskalno-institucionalnu odgovornost za deficite koji se pojavljuju drugdje u Europi, dok njezin izvozni sektor ima koristi od jedinstvene valute, pogoravajui time unutareuropsku podijeljenost.

Trenutna kriza: pogoravajua europska podjela

Trenutno stanje stvari u Eurozoni i u EU-u odraava podjelu Europske unije na tri skupine. Prva je skupina neomerkantilistikih zemalja sa sreditem u Njemakoj, ukljuujui Nizozemsku, Belgiju, Austriju i Skandinaviju. Njihov neomerkantilizam moe se opisati kao snaan, zbog postojanih izvoznih vikova ostvarenih uglavnom u Europi, budui da se trend rastuih deficita s Azijom ne prebija njihovim kolebljivim suficitima s SAD-om. Vanjskotrgovinska neto bilanca skupine poiva na kombiniranom uinku odravanja jake industrije kapitalnih dobara, povezane s globalnim oligopolistikim korporacijama, uz vrlo nisku dugoronu domau stopu rasta. Njemaka nije lokomotiva Europe. Od 1970ih nadalje ostatak zapadne Europe sustavno je imao

Lionel Jospin

45

BEllOfiORE / GARiBAlDO / HAlEvi

Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma

UP&UNderGroUNd
Proljee 2012.

mnogo vee stope rasta, potiui time uvoz iz Njemake i njezinih gospodarskih satelita. Stoga neomerkantilistika skupina utjelovljuje klasinu situaciju monopolistikog kapitala, pretvorenog u institucionalizirani makroekonomski reim samim procesom la construction europenne koji je traila Francuska. U prolosti, Njemaka je stremila stabilnim deviznim teajevima kako bi izbjegla kompetitivne devalvacije. U kontekstu jedinstvene valute, kompetitivne devalvacije mutiraju u kompetitivno irenje razlike izmeu produktivnosti i nadnica. Domaa stagnacija osigurava da njemake nadnice ne rastu toliko brzo kao produktivnost. Sustav industrijskih odnosa u zemlji, temeljen na neomerkantilistikoj antanti izmeu kapitala i sindikata, doputa da razlika izmeu produktivnosti i nadnica ide vie u korist kapitala nego u ostatku Europe. Sve to dovodi do niskog rasta u Njemakoj, to uvruje njezinu izvoznu kompetitivnost sredstvima deflacije nadnica. Krajnji rezultat jest da, iako Europa ne moe bez njemake mehanizacije i tehnolokih inputa, Njemaka ne ostvaruje nagloirei uvoz i tako ne doprinosi europskoj neto potranji. Time nakuplja obimne vanjskotrgovinske vikove koje dijelom koristi za financiranje izravnih stranih ulaganja i zajednikih pothvata u toj mjeri da ide i do Kine, kao to smo vidjeli, ali i drugdje u Europi, ukljuujui njezine deficitne zemlje. No, kriza narodnih banaka (Landesbanken) 2007. 2008. otkrila je takoer kodljivije financijske posljedice njemakog lova na vanjskotrgovinski suficit.25 Druga skupina zemalja europska je unutarnja periferija, predvoena Italijom, a ukljuuje i Francusku koja je sluaj za sebe. Poduzea u Portugalu, panjolskoj i Grkoj rado bi ostvarivala neto izvoz, no ne mogu jer, bez obzira na njihov izvozni rast, imaju slab domai sektor kapitalnih dobara, tako da bilo kakva kontinuirana ekspanzija nacionalnog dohotka podrazumijeva i rastui uvoz tih dobara. Uvozna ovisnost njihovih sektora tehnologije i trajnih dobara takva je da devalvacije provedene prije uvoenja eura nisu poboljale vanjskotrgovinske bilance ovih zemalja. I panjolska i Grka, iako ne i Portugal, iskusile su stope rasta vie od EU prosjeka. Do panjolskog rasta dolo je zbog ukljuenja zemlje u meunarodno trite nekretnina preko Londona. U sluaju Grke fiskalni deficit omoguio joj je da odri uvozno orijentirani rast. U oba sluaja rast domae potranje doveo je do poviene aktivnosti, to je imalo za po-

25 Landesbanken su banke u vlasnitvu njemakih saveznih drava sa specifinom zadaom posuivanja malim i srednje velikim industrijskim poduzeima. Za svoje djelovanje poduzea su mogla posuivati po slubeno subvencioniranim cijenama. Ovu instituciju ukinula je direktiva EU-a, oznaivi ju akompetitivnom.

sljedicu jo vie uvoza po glavi stanovnika. panjolska, Portugal i Grka permanentno su deficitne zemlje i predstavljaju neto profitabilna izvozna podruja za Njemaku, Francusku i Italiju, apsorbirajui redom 7, 10 i 9 posto njihovih ukupnih izvoza. S obzirom na dominaciju njemake izvozne proizvodnje, pogonjene produktivnou, deficite na tekuim raunima Grke, panjolske i Portugala nije se moglo obuzdati i moralo ih se financirati priljevima kapitala priskrbljenim izdavanjem dravnih obveznica (u sluaju Grke) i/ili kapitalnim transferima, poput onih koji proizlaze iz prodaje panjolskih nekretnina u Londonu. Italija predstavlja slab oblik neomerkantilizma koji je u prolosti ovisio o devalvacijama realne valute, osobito prema njemakoj marki. Meutim, nakon dotcom krize 2000. zemlja je zabiljeila znaajnu kapitalistiku transformaciju koja proizlazi iz tzv. etvrtog kapitalizma malih i srednje velikih multinacionalnih kompanija koje su uspjeno izvrile prijelaz na proizvodnju s visokom dodanom vrijednosti. Po usvajanju eura talijanska se neto vanjskotrgovinska pozicija naglo pogorala, okrenuvi se u negativnu 2005. Uzimajui sve ovo u obzir, euro je talijanskom kapitalizmu ograniio europski prostor. Od sredine 1990-ih, pod vladom lijevog centra, Italija je implementirala surovu deflaciju nadnica, uz istovremeni outsourcing proizvodnje odjee i obue u Rumunjsku i Albaniju. No, dok je za Njemaku ista politika outsourcinga u automobilskom sektoru i sektoru kuanskih aparata bila konzistentna s nezaustavljivim poveanjem neto izvoza, talijanski su se vanjski rauni naglo pogorali. Model proizvedeno u Italiji pod utjecajem je inherentne fragilnosti, i moe preivjeti samo uz cijenu opetovanog restrukturiranja. Jo gore, azijski uvoznici na europska trita natjeu se rame uz rame s talijanskim. Preostala su jo velika gospodarstva Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske. to se tie ovog prvog, da nije njihovog svjetskog financijskog sektora, pripadalo bi zemljama unutarnje periferije s postojanim deficitom. Francuska se, prije svega, nalazi u udnom poloaju kao vrlo poseban sluaj izmeu suficitne i deficitne skupine: kao to smo vidjeli, dri se naglaeno neomerkantilistiki, ali rijetko postie cilj odravanja neto suficita, ne samo zato to je najvee neto izvozno trite za Njemaku, a sve vie i za Italiju; ve i stoga to je pokuala izbjei put kompetitivnih devalvacija, zbog pritiska na svoj fi-

46

nancijski sektor. I kako je, po uvoenju eura, Italija poela gubiti svoj suficit, isto se dogodilo i Francuskoj. Nova, povoljnija valutna pozicija koju joj je euro priskrbio nije pomogla Francuskoj i do 2005. se pridruila Italiji, ulazei u negativno podruje kako na trgovinskim, tako i na tekuim raunima. U meuvremenu, panjolski, portugalski i grki deficiti udvostruili su se, a potom i utrostruili u roku od nekoliko godina. Od sredine 1990-ih do 2008. stope rasta panjolske i Grke bile su znatno vee od prosjeka EU-a. Ipak, slabi sektori kapitalnih dobara njihovih gospodarstava ukazivali su da je rast ukljuivao neto uvoz i financijske priljeve. Strukturni fondovi EU-a za manje razvijene regije ve su dulje vrijeme znaajno doprinosili ekspanziji panjolske i Grke, kao i Portugala i Irske. Pretpostavlja se da je novac iz Bruxellesa odravao jednu treinu panjolskog rasta, i madridska proraunska pozicija nije bila obiljeena velikim deficitima ili dugovima: do 2008. omjer javnog duga u odnosu na BDP bio je znatno ispod, u Maastrichtu utvrenih, 60%, a proraunski deficit iznosio je 2%, znatno ispod maastrichtske granice od 3%. Meutim, iako je vrsta integracija panjolske u meunarodni nekretninsko-financijski krug privlaila novac, prouzroila je i trenutanu zarazu kad se mjehur drugorazrednih hipotekarnih zajmova rasprsnuo 2007. 2008. U samo nekoliko mjeseci stopa nezaposlenosti skoila je s 11% na 19%, to je najvei porast u zapadnoj Europi. Posve oigledno, neko zanemariv proraunski deficit takoer je porastao, dosegnuvi 12% BDP-a do 2010. Povrh toga, novi kapitalizam smjestio je financiranje proraunskih deficita slabijih zemalja u ruke trita kapitala i (slubeno prezrenih) agencija za kreditni rejting. Percepcija o neodrivoj prirodi panjolskog deficita odrazila se u rasponu izmeu kamatnih stopa na njemake obveznice i kamatnih stopa na toboe rizinije panjolske obveznice. Grku je zadesila slina sudbina, a mo njezinog sektora kapitalnih dobara u pokretanju akumulacije kapitala jo je slabija nego u panjolskoj. Njezina visoka stopa rasta bila je u cijelosti kejnzijanska no, to e se s vremenom u nekejnzijanskom svijetu pokazati katastrofalnim. Gospodarstvo zemlje je raslo zbog efektivno visokog deficita javne potronje, uz uobiajeno strukturno financiranje iz Europske unije. Zbog slabe proizvodne baze grkog gospodarstva, tako visoka stopa rasta prouzroila je i sve vei deficit na tekuem raunu.

Po poetku globalne krize, Europska centralna banka pod pritiskom Njemake i uz francusko podlijeganje tom pritisku, vie nije bila spremna prihvaati grke obveznice kao pokrie atenskih zajmova. Kreditne agencije povisile su raspon kamatnih stopa na grke obveznice (u odnosu na one drugih zemalja, nap. prev.) do te mjere da je financiranje tekuih dravnih operacija postalo ugroeno. U takvoj situaciji, socijalistika vlada Pasok-a takoer je kapitulirala pred Berlinom, iji je iskljuivi cilj bio taj da ouva vrijednosti grkih obveznica koje su drale njemake banke. Nevolja u kojoj se nala juna Europa rasvjetljuje kako se krizom zaotravaju podjele unutar Europe, a osobito u Eurozoni. Njemaka se ne priklanja uvijek istom dogmatskom stajalitu, koje zauzima u odnosu na deficite drugih zemalja Eurozone, kada je rije o njezinoj vlastitoj situaciji. Nedugo nakon pokretanja eura 2001., Njemaka je, zajedno s Francuskom, dopustila da joj vlastiti proraunski deficit premai granicu od 3% koja je dogovorena Ugovorom iz Maastrichta i Paktom o stabilnosti. Znaajan dio ovog proraunskog deficita pomogao je njemakim tvrtkama u provoenju restrukturiranja potrebnog za pokretanje nove izvozne ofenzive. Njezinim uspjehom i poveanjem poreznih prihoda koje je uslijedilo, Berlin je ponovno poeo zagovarati potrebu povratka fiskalnom konzervativizmu, a Bundestag je donio i zakon kojim se nalae uravnoteenost dravnog prorauna. Pretrpjevi pad od 5% BDP-a tijekom trenutne krize, Njemaka nije mogla postupiti drukije nego da ponovno prekri maastrichtske odredbe, ali je pritom jasno dala do znanja da niti jedan njemaki euro ne moe biti prebaen u slabija podruja Eurozone. Uvjeren da e se domaa industrija uspjeno suprotstaviti krizi kroz domae restrukturiranje orijentirano na izvoz te relokaciju u istonu Europu, Berlin je nepopustljiv u stavu da vlastita javna sredstva valja upotrijebiti za ostvarenje tih zadaa, umjesto da ih se potrati na Grku, to je primjer od kojeg treba uiti tko? Portugal i panjolska? Da; ali njihova je situacija jasna. Francuska bi na to trebala obratiti pozornost, budui da njezin proraunski deficit ubrzano raste i premauje 8% BDP-a, to je daleko iznad njemakog. Francuska je i obratila pozornost, kapitulirajui na grkom pitanju i povratkom na fiskalni protestantizam njemakog stila. Stoga je zasad najrelevantnija posljedica krize ona u domeni odnosa moi iz-

47

BEllOfiORE / GARiBAlDO / HAlEvi

Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma

UP&UNderGroUNd
Proljee 2012.

meu kapitalista ekstremno slabljenje francuske pozicije, kao i pokapanje plana u ije je ostvarenje francuska vladajua klasa jako dugo polagala jako puno nade, onog o karteliziranoj antanti koja djeluje kao zajedniko europsko vorite moi. Kancelarka Merkel inzistira na provoenju pravnih lanaka Europske monetarne unije iju je kljunu slabost ranije u 2010. godini ovako dijagnosticirao jedan od njezinih njemakih osnivaa, Otmar Issing:
Monetarna unija temelji se na dva stupa. Jedan je stabilnost eura, koju jami nezavisna centralna banka s jasnim mandatom za odravanje stabilnosti cijena. Drugi je fiskalna stega koju moraju osigurati pojedine zemlje lanice. Zemlje lanice i dalje su suverene. Europska monetarna unija nije drava; radi se o institucionalnom aranmanu jedinstvenom u povijesti. U 1990-ima, mnogi ekonomisti meu kojima sam bio i ja upozoravali su kako je pokretanje monetarne unije bez prethodno uspostavljene politike unije isto kao da stavite kola ispred konja. Do svibnja 2010., kao rezultat tzv. grke krize, konflikt izmeu Njemake i Francuske suzio se na dva konkurentska, iako slina proraunska pravila za Europsku uniju. No, i njemaki plan, utemeljen na vlastitom zastraujuem zakonu o uravnoteenom proraunu, kao i potpuno novi francuski prijedlog smjera za postizanje uravnoteenih prorauna, bili su osueni da se razbiju na hridima asimetrija unutar Eurozone i sve gore drutvene krize koju proizvode daljnji pokuaji drave da nadoknadi velike gubitke u poreznim prihodima. Sve zemlje poduzimaju mjere tednje, to e, u najboljem sluaju, uiniti oporavak problematinim.26

26 Issing, O. (2010). A Greek bailout would be Disaster for Europe. Financial Times, 16. veljae, 2010. (dodana je autorova biljeka).

Utrka prema dnu koju je ova kriza prouzroila nezaslueno nosi grko ime, zato to se radi o njemakoj kreaciji. U kriznoj situaciji poput dananje, nekonzistentnost europske tvorevine umnoava svoje strukturne nedostatke. Europa se nalazi u krizi hiperprodukcije, da se posluimo klasinom marksistikom terminologijom, koja se temelji na tri posljednja desetljea stagnacije. Prekapacitiranost i stagnacija nadnica radnike klase prisilile su drave da potrae druga trita za svoj output, da izaberu izmeu neomerkantilizma i gospodarstva utemeljenog na posuivanju. To je, pak, otvorilo ogroman manevarski prostor financijskom kapitalu. Neo-

Otmar Issing

merkantilistiki pristup zapravo je uinio Njemaku ak i izloenijom krizi; nije sluajnost da je 2009. zabiljeila najvei pad u postotku proizvodnje meu zemljama EU-15. Kancelarka Merkel odbacila je sve kritike ovakvog modela razvoja, te izrazila svoje uvjerenje da je Njemakoj potrebna jaka izvozna uinkovitost kako bi odrala svoj drutveni standard, iako je do ljeta 2009. vlada poduzimala mjere kojima je prkosila vlastitoj retorici. Ukupno gledajui, cilj ostvarivanja neto izvoza bio je jedan od mnogih faktora koji je doprinio politikoj imploziji Europske unije, nemonoj da donese zajednike industrijske i radne politike kao odgovor na krizu, ve se, umjesto toga, preputa nacionalistikim pokuajima obrane statusa quo pojedinanih drava, to se moe vidjeti iz svae Opela i General Motorsa. Merkantilistiki pristup koji su izabrale, hijerarhijskim redoslijedom, Njemaka, Italija i Francuska, i koji se dugo vremena doimao uspjenim, doveo je Euroland u slijepu ulicu. Od 1970-ih, Njemaka je vodila namjernu i uspjenu politiku odravanja nie stope rasta u odnosu na ostatak Europe, s jasnim ciljem nagomilavanja financijskih vikova. Francuska takoer nije bila previe revna po pitanju kontinuiranog rasta jer su se uzastopne vlade (ukljuujui i Mitterandovu) pribojavale zahtjeva za rastom nadnica. I, nakon to je u Italiji javni sektor prestao potronjom podravati rast ve ranih 1970-ih, njezino gospodarstvo moglo je rasti jedino uz povoljne uvjete deviznog teaja. Stoga i ne udi da su pod ovakvim okolnostima stope rasta u zapadnoj Europi u padu tijekom svakog od posljednja etiri desetljea. Europa je sve vie i vie padala u kripac njemakih vikova, a jedina svijetla toka, neto izvoz u SAD, teko da je mogla nadoknaditi porast deficita u trgovini s Azijom. Uvoenje eura u potpunosti je kristaliziralo situaciju, omoguujui Njemakoj da postigne besprimjerne vikove usred sve dublje europske stagnacije. Jednom kad je, kao rezultat krize trita drugorazrednih hipotekarnih zajmova koja se kaskadno prelila na derivativne papire u vlasnitvu narodnih banaka, ameriki ispusni otvor prestao funkcionirati Njemaka je ovrsnula svoj neomerkantilistiki stav i jednostrano odluila promijeniti pravila igre. Grka kriza samo je jedan mogui put kojim je Berlin odabrao poi kako bi preinaio europska pravila ponaanja, nautrb Francuske. Pravi problem prekomjernog grkog deficita ne postoji. Na europskom nivou

48

lako se moe osmisliti zajednike politike restrukturiranja europskog, a posebno grkog, rasta, to je ujedno i jedini lijek koji nee ubiti pacijenta. Drastini rezovi u javnoj potronji, uz ralanjenje itavog sustava usluga i infrastrukture na kojima suvremeno drutvo poiva, tek marginalno, ako i uope, umanjuju omjer duga. No, iz berlinske neomerkantilistike perspektive mogunost zajednikog rasta kroz suradnju ne razmatra se ni izdaleka, iz sljedeih razloga. Njemaka i dalje promatra Eurozonu kao sustav fiksnog deviznog teaja ija je iskljuiva zadaa spreavanje kompetitivnih devalvacija (kojima se u prolosti ponajvie odavala Italija). to se Njemake tie, presudna uloga zapadne Europe je da osigura efektivnu neto potranju za njemaki izvoz. Kao to je Wolfgang Mnchau nedavno izvijestio u Financial Timesu: Rainer Brderle, ministar gospodarstva, izjavio je prolog tjedna da ne postoji nita to je vlada mogla uiniti u vezi s potranjom, zbog toga to je potronja odluka koju donose privatne osobe. Visoki dunosnik Bundesbanke ak je usporedio Eurozonu s nogometnom ligom, u kojoj Njemaka ponosno dri prvo mjesto.27 Usporedba je oito netona: da bi se mogle natjecati s Njemakom, zemlje Eurozone trebale bi smanjiti vlastite stope rasta znaajno ispod njemakih, to znai da bi trebale biti na nuli ili ak negativne. Otvrdnjavanje njemakog stava prema Grkoj i iberijskim zemljama proizlazi i iz fokusa Berlina na vlastitu vanjsku periferiju u istonoj Europi koja ukljuuje baltike zemlje u potpunoj depresiji, i recesijom teko pogoene Slovaku i Maarsku. Javna je tajna da Europska centralna banka, iako to odbija potvrditi, kupuje njihove obveznice kao pokrie za zajmove, sanirajui tako posljedice nepromiljenog kreditiranja tih zemalja od strane austrijskih i vedskih banaka. To je uinjeno uz punu podrku Berlina. Njemako protivljenje pomaganju Grkoj pandan je njezinoj politici alokacije sredstava na ona podruja koja su satelitske zone Berlina, i podruja na kojima njemake kompanije obavljaju svoje strategije restrukturiranja, kao to je sluaj s istonom Europom. To je gestalt koji je pogurao Sarkozyja da se suprotstavi Merkel (iako je to uinio uvelike prekasno), primoravi Berlin na prihvaanje fonda od 750 milijardi eura. Neke ugledne osobe, poput Romana Prodija u Financial Timesu, grekom su pozdravile takvu odluku kao

27 Mnchau, W. (2010). Gaps in the Eurozone Football League. Financial Times, 21. oujka, 2010. 28 Prodi, R. (2010). A big step towards Fiscal Federalism in Europe. Financial Times, 21. svibnja, 2010.

Angela Merkel

korak prema europskom fiskalnom federalizmu.28 Nita takvoga. U najboljem sluaju radi se o kriznom fondu za njemake i francuske banke, strukturiranom u poseban investicijski fond iji je sadraj nepoznat. Ovo objanjava zato novi fond, koliko god krupan, nije bio previe uinkovit u proizvoenju efekta smirivanja trita. Budui da je novi fond bio smjeten izvan okvira postojeih europskih institucija, to je istaknulo njihovu neadekvatnost. tovie, cijela grka epizoda podcrtala je kobnu slabost uloge koju igra Europska centralna banka. Kada je u jesen 2009. godine na inzistiranje Berlina ECB presudila da grke dravne obveznice vie nisu prihvatljive kao pokrie za njezine zajmove, gurnula je grku krizu do toke bez povratka. Odluka je poveala mo agencija za kreditni rejting iji su utjecaj i Njemaka i Francuska eljele i slubeno obuzdati, omoguivi tako da javni dug europske unutarnje periferije ocjenjuju same po sebi najmutnije od svih financijskih kompanija. Igra ruskog ruleta zapoela je ubrzanim degradiranjem kreditnog rejtinga redom panjolskih i portugalskih obveznica, to je zauzvrat povuklo dolje i rejting derivativa vezanih uz te obveznice. U tom je smislu Europska centralna banka pokrenula proces slian krizi pogonjenoj tritem drugorazrednih hipotekarnih zajmova u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Zaraza se proirila derivativnim proizvodima i do sredine svibnja, usporedo sa stvaranjem posebnog fonda Europske unije, ECB je dijametralno promijenila stav te naglo poela kupovati grke, portugalske i panjolske obveznice. Priroda institucionalnog neuspjeha, reprezentirana ponaanjem ECB-a, postaje jasnom ako se dogaaji u Europi u periodu od studenog 2009. do svibnja 2010. usporede s onima u Sjedinjenim Amerikim Dravama u 2008. godini. Tamo su Federalne rezerve preplavile bankarski sustav likvidnou, uz podrku Amerike riznice koja je, pak, pokrenula programe potronje, bez obzira koliko su ogranieni i nedostatni bili. Nita slino ne moe se dogoditi u Eurolandu gdje, umjesto toga, Europska centralna banka snano podrava nametanje uravnoteenih prorauna preko cijele zone. Politike ECB-a ne proizlaze iz pogrene perspektive. One su rezultat la construction europenne u kojoj nema mjesta za Europsku riznicu, dok su nacionalne riznice svedene na ulogu pukih prikupljaa poreza, ak i u vremenima opadanja potranje i zapoljavanja. Istovremeno, ECB je u

49

BEllOfiORE / GARiBAlDO / HAlEvi

Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma

UP&UNderGroUNd
Proljee 2012.

nudi prisiljena proturjeiti samoj sebi otkupljivanjem dravnih dugova, uz istovremeno protivljenje aktivnim fiskalnim politikama.

29 Panitch, L. (2009). Rebuilding Banking. Red Pepper, 3. sijenja, 2009. URL: www.redpepper. org.uk

Perspektive
U meuvremenu, izgledi za Europu mogu se skicirati na sljedei nain. Europskoj uniji manjka unutarnjih drutvenih i institucionalnih tijela za odupiranje trenutnoj krizi i uinku stagnacijskih sila. Stoga, sva se nada polae u nevjerojatnu mogunost vala umpeterijanskih, epohalnih inovacija, ili u nova vanjska trita. Iako su posljednja ve i ovako rijetka. Sjedinjene Amerike Drave, gdje su kuanstva pod dugovno-deflatornim reimom, dok vlada pokuava potaknuti izvoz, vie ne mogu konzumirati uvoz iz Europske unije kao to su to inile u prolosti. Europska unija ima deficit s Kinom i Japanom, te Latinskom Amerikom koja danas ionako sve vie uvozi iz Kine. U ovom kontekstu neke europske zemlje ostvaruju deficite s Kinom i Azijom koji ne ugroavaju njihovu sveukupno suficitnu poziciju: to su Njemaka, Nizozemska i Skandinavija. Vikovi, koje ostvaruju uglavnom u Europi, ustvari su sredstva potrebna za financiranje njihovih izravnih stranih ulaganja u Kini i Aziji, i zajednikih poduhvata s kineskim i drugim azijskim kompanijama. Nasuprot tim zemljama stoje Francuska, Italija, panjolska, Portugal i Grka. Kljuan su izvor vikova za Njemaku i druge sjeverne zemlje, dok istovremeno u njihov vlastiti izvoz i na domaa trita ulazi Kina. Osim u sluaju da Europu pogodi umpeterijansko udo, unutareuropske strukturne mane sigurno e se pogorati. U odnosu na trenutnu krizu, monetarna politika SAD-a, temeljena na neogranienom stvaranju likvidnosti uz mizerne kamatne stope, takoer je krajnje neadekvatna. Prvo, zato to u uvjetima akutne krize novac moe jednostavno ostati u bankarskom sustavu, to se i dogaa radi se o, ekonomskim argonom reeno, jednoj vrsti zamke likvidnosti. Drugo, zato to je preplavljivanje sustava likvidnou odrivo jedino ako institucije kojima se daje besplatan novac, taj novac negdje i uposle. No, budui da realna efektivna potranja pada ili stoji na mjestu, a kolaterali su sumnjive i uglavnom nepoznate vrijednosti, nespremnost na kreditiranje podrazumijeva se. Iz toga slijedi da je jedini nain da se gra-

tis dobijen novac iskoristi, kretanje u potjeru za rizikom radi generiranja dobiti. I to ne samo potjeru, ve i stvaranje novih oblika strukturiranih investicijskih fondova, pri emu se rizik proizvodi ni iz ega. Pod tim okolnostima, restrukturiranje radnog procesa koje se odvija u tvrtkama koje muku mue s vikom kapaciteta, kroz poveanja produktivnosti, izravno i neizravno dovodi do nezaposlenosti. Novi kapitalizam, koji je ovih dana u kvaru, doveo je do sloma pregovarake moi radnitva, a trenutna kriza ju ini jo slabijom, tako da je vjerojatnost da e nadnice rasti zajedno s produktivnou malena. Stoga e i postojea nezaposlenost i rast produktivnosti ojaati deflaciju nadnica koja e, u izostanku drugih sila, pogorati Veliku Recesiju, pretvarajui ju u Veliku Stagnaciju. Na pokretanje sustava ekspanzivnim fiskalnim politikama ne moe se potpuno osloniti. Japanski sluaj tu je kako bi nas nauio lekciji glede slijepe vjere u deficitarno troenje. Izazov se sastoji u osmiljavanju ciljanih intervencija za integriranje stimulativnih poticaja i potranje sa strukturnim reformama iji je cilj socijalizacija ulaganja, kao permanentno, a ne privremeno rjeenje, i to na takav nain da se socijalizacija ulaganja pretvori u socijalizaciju zaposlenosti, bez odjeljivanja dviju politika. Obje podrazumijevaju socijalizaciju banaka kojom se banke pretvara u javne usluge.29 Uzimajui u obzir i to da je financijalizacijom kapitalizma i njegovih novih formi infrastrukturna mrea preputena propadanju u korist vrijednosti kapitalne imovine (stanje amerike infrastrukture svima je pred oima, ali isto se moe rei i o Ujedinjenom Kraljevstvu, Italiji te Australiji), socijalizacija financija takoer je i kljuno orue u organiziranju programa javne potronje u svrhu obnove javne infrastrukture. Trai se strukturna ekonomska politika koja ne razdvaja intervenciju u potranji od one u ponudi. Kako ne bismo bili idealisti, sve ovo pretpostavlja obnovljenu snagu radnikih borbi u sferi proizvodnje. Potreba za ovakvom intervencijom velika je, budui da europski elnici na kontinentu, kako politiki, tako i poslovni, izlaz iz krize vide u mitskom vaneuropskom izvoznom boomu. Stoga je njihov fokus usmjeren na poveanje produktivnosti, bez ikakvog prateeg poveanja nadnica. Iz istog razloga suzdravaju se od bilo kakvih pozitivnih mjera. Postojei proraunski deficiti u sutini su pasivni ishod krize. Aktivnih je politika bilo malo, bile su nekoordinirane, usvojene samo kako bi se

50

sprijeilo kolaps sistema, i hitro uklonjene im je najdramatinija faza pada usporila. Dapae, trenutno postoji jak pritisak iz Njemake da se iberijskim zemljama i Grkoj nametne proraunska deflacija, iako e njihovo osiromaenje natetiti apsolutnoj koliini izvoza iz Njemake, Francuske i Italije. Poprilino znakovito, u Francuskoj trenutna vlada zagovara novi val financijski pogonjenih privatizacija javnih slubi, a u planu je i legislacija u smjeru smanjenja minimalne nadnice. S krajem neoliberalnog ciklusa teko moemo uivati u iluziji tipinoj za ljeviarske kejnzijance kako se sve svodi na bolje ekonomske politike, a ne na evoluciju nekih od temeljnih obiljeja samog naina na koji kapitalizam funkcionira. Nemogue je osvrnuti se na mogue naine izlaska iz krize bez da se suoi s pitanjem promjena do kojih je dolo u kapitalistikom radnom procesu, kao i promjena koje su dovele do toga da financijsko poslovanje utjee na potranju i nejednakost. Niti jedna politika, niti jedan plan za blagotvornu promjenu koji moemo zamisliti, ne moe napredovati bez organske veze s drutvenim pokretima koji dovode u pitanje trenutno stanje stvari.
S engleskoga preveo Martin Bero

51

BEllOfiORE / GARiBAlDO / HAlEvi

Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma

UP&UNderGroUNd
Proljee 2012.